Dakle, naša čovjekica je pasionirani dinosaurusoljub već nekih godinu i pol dana. Za 4. rođendan naručila je brahiosaura i ljubav se ne gasi. Proljetos smo posjetili Dino park u Funtani, no saznasmo da postoji i jedan u blizini Graza. I tako je tema postavljena.
S druge strane na mojoj mapi „osvojene“ Europe postojala je jedna rupa koju je trebalo popuniti (rubove tek moramo „osvojiti“) i tako se mic po mic plan puta počeo kristalizirati.
Ljeto na Jadranu je očajno naporno, osobito nama koji živimo u centru vrlo turizmom optočenog grada, i morali smo malo odmoriti duše u zelenilu planina.
I tako krenusmo u srijedu, 24. 8., kako bismo izbjegli vikend gužve. Plan je bio krenuti najkasnije u utorak, no ona neobična ljetna bura se nije smirivala. U srijedu smo se negdje sredinom dana uputili i dionica autoputa do ulaza u Sv. Rok bila je vrlo neugodno mjesto za kamper.
Kako volimo manje ceste, spori smo tako da je prvo spavanje bilo negdje na autocesti u Sloveniji.
U četvrtak uđosmo u omiljenu nam Austriju i krenusmo prema prvoj točki – rudnik soli u Bad Dürrnbergu. Parking ispred ulaza u rudnik je besplatan, nađosmo čak i hlad jer smo bili skuhani (kamper nema klimu ) i ja odoh pitati do kada rade. Razveselila me informacija da je zadnja tura u 17h (a stigli smo malo iza 15h) tako da smo fino u miri ručali i presvukli se, zagrlili tople jakne i krenuli prema ulazu. I tamo nas obukoše u rudare, odnosno dali nam radnu odjeću koja ide preko naše. Dok smo čekali ulazak, bila sam na rubu padanja u nesvijest od vrućine, no putovanja daju čovjeku neku nevjerojatnu izdržljivost I stiže naša mlada rudarica vodičica te zaključuje da smo jedini posjetitelji. Privatna tura. Uglavnom, bili smo prije 6 godina u rudniku soli u Poljskoj, no ovo je nešto sasvim drugačije. Vlakić, tobogani (na kojima smo shvatili čemu služi ona rudarska robica – lakšem klizanju), plovidba po jezeru pod zemljom, prijelaz državne granice pod zemljom (malo u Njemačku pa opet malo u Austriju), zanimljivi filmići o povijesti rudnika… Svima nam se jako svidjelo. Po povratku smo razgledali i keltsko selo te saznali da, s obzirom da smo posjetili rudnik, možemo besplatno prenoćiti na parkingu.
Svanuo je petak i krenusmo prema Orlovu gnijezdu. Usput smo stali obaviti kupovinu i, naravno, u dućanu našli prodavačicu s područja bivše nam države. Žena se razveselila kao da smo rod rođeni. I muža dovela da nas pozdravi Premda postoji cesta preko brda, naivnoj mi se činilo da je bolje ići na autoput jer je uspon velik, kamper težak itd. itd. Bila je to loša odluka. Na ulazu u Njemačku kolona. Kamione ipak pregledavaju. I tako smo se kuhali i mi i mašina, no ipak stigosmo do parkinga na kojem treba ostaviti kamper i prijeći u bus. Ali slijedi problem… nema mjesta. Gužvetina ogromna. Oštro mi oko s -7 dioptrijom snimilo cestu uzbrdo i na njoj parkirane automobile uz cestu. Krenusmo uzbrdo i uspjesmo pronaći mjesto na koje kamper stane. I to još u hladu. Poslovično organizirani Nijemci, naravno, imaju autobuse koji voze na brdo. Sve štima, red je. U busu slušaš priču o povijesti nastanka Adolfove vikendice, napomenu ti da obavezno pri dolasku potvrdiš kartu za natrag, točnije odabereš vrijeme povratka. Nema kod Švaba puno prostora za improvizaciju I onda u tunel u kojem je 10-ak stupnjeva niža temperatura pa u lift koji izgleda kao dio nekog hotela iz prvih desetljeća 20. st. i nakon 124 m vožnje eto nas u restoranu izgrađenom na mjestu legendarne vikendice. Priroda je fascinantno lijepa, dan je bio divan pa je pogled pucao miljama daleko. No bilo je nepodnošljivo vruće na suncu. Razgledali, hranili vrane, sjeli u restoran da čovjekica sredi pohić i pomfrit i polako natrag nizbrdo.
Nastavljamo put prema Chimseeu s nadom da ćemo tamo u kamp. E, da ne bismo. Vikend je, kampovi su puni. Vozač već šizi, sunce je na njegovoj strani, skuhao se, umoran je. Ja istražujem kartu i odlučujem ukucati u GPS, našu „Alemku“, Pietzing, malo mjesto uz jezero Simsee. I pogodak! Parking u šumi uz jezero u kojem nalazimo već par kampera i koji se ne plaća. Plivanje u jezeru za nas s mora je posebno egzotično. Plaža bez gužve, meka travica, lijep zalazak sunca. Divan kraj dana.
Ujutro kreće vožnja čarobnom Bavarskom. Prolazimo pored Ludvigovih dvoraca koje smo posjetili 2008. i tražimo kamp jer je već vrijeme za pražnjenje wc-a i tanka. I opet nađosmo jezero – Grüntensee i istoimeni kamp (4 zvjezdice). Zatražimo i dobijemo parcelu u hladu, smjestimo se i čovjekica i ja krećemo na plažu. Razočarane muljevitošću jezera (upadaju stopala u blato u plićaku) ipak malo otplivamo i jurimo pod tuševe skinuti osjećaj blata sa sebe.
No kamp je odličan, sanitarije uredne, osobito zgodne obiteljske kupaonice. Dućan u biti ne postoji (osim za kruh i par sitnica), no postoji restoran (nismo ga isprobali). Jedno noćenje za nas troje ukupno 33 eura.
I sviće nedjelja i kreće duga vožnja prema Švicarskoj. Dan je strahotno vruć, vožnja naporna, ali cilj vrijedi truda – Sauriermuseum u Aathalu, muzej dinosaura. Čovjekica je očarana. U muzeju je vruće, škrti Švicarci štede na klimi, ali dinosauroljupci imaju što vidjeti. Velika je zamjerka to što su svi natpisi samo na njemačkom.
Skuhani i s dvama dinosaurusima više u kolekciji krećemo prema Vaduzu.
U jednom sjajnom putopisu na stranici mojputopis.com našla sam koordinate za parking pored nogometnog stadiona na kojem se može prenoćiti. U suton stižemo, na parkingu već tri kampera. Smještamo se, parking se puni, večera sprema.
Iz jednog kombija njemačke registracije čuje se: „Dobra večer“ i tako upoznajemo Slavonku koja već 43 godine živi u Njemačkoj. Čavrljamo uz pogled na dvorac obitelji Lichenstein. Noću pada jaka kiša, lijepo kucka po krovu.
Sviće ponedjeljak i kreću problemi. Čovjekica povraća, crijevna viroza. Srećom je disciplinirana i uspijeva se kontrolirati pa posteljina ostaje čista, a ja shvaćam da sam glupa jer ne nosim rezervnu (kao, pa neće mi trebati kad smo samo 8 dana na putu). Kamperi polako odlaze, mi čekamo da stane kiša i da vidimo što će biti s njom. Smiruju se i povraćanje i kiša, odlazim platiti parking (2 franka) i gurnem karticu u automat da se digne rampa, ali ne, rampa se ne diže. Natpis na njemačkom kazuje nešto tipa „falsche“. Što sad? Na parkingu par turističkih buseva, zaustavljam jednu vodičicu koja zna engleski i žena mi objašnjava da smo u biti ušli na jednu stranu, a pokušavamo izaći na drugu. No između tih dvaju dijelova ukazala se rampa koje tamo nije bilo prethodne večeri. Za nju ne postoji kartica. I tako stojim na kišici i gledam u onaj automat i mislim se što ću. No ugledam znak telefonske slušalice i pritisnem. Zvoni nešto i javi se muški glas. Objasnim mu sve fino i čovjek mi kaže: „Nema problema, dići ću vam ja rampu“. Izlazimo s parkinga, a dragi umire od smijeha jer mu je prizor mene kako mašem rukama kao čistokrvna Dalmatinka razgovarajući sa strojem gotovo bio dokaz da me razum potpuno napustio Čovjekici je bolje, kiša je stala i odluka pada da probamo prošetati po gradu. Na benzinskoj kupujem vodu i slane štapiće i pitam trgovkinju govori li engleski s namjerom da saznam ima li u centru neki parking na koji kamper stane/smije. Njen engleski slabašan, moj njemački nikakav i tako mašemo mi rukama kad spustim pogled na pločicu s imenom – Suzana Halipašić (ili nešto slično). Prebacim se na hrvatski, ona u čudu, kolegice oko nje još više, no informaciju sam dobila i fino se parkiramo uz crkvu i šetamo. Vaduz je uredan mali grad u kojem skoro u centru postoji vinograd. Kupujemo razglednicu s poštanskim žigom Lihtenštajna i datumom tog neobičnog dana i krećemo dalje.
Dvije nove zemlje „osvojene“ i vraćamo se u dragu nam Austriju.
Vozimo se prekrasnim Tirolom.
Uvijek nas očaraju te kuće s balkonima punim cvijeća, uredni travnjaci, livade po kojima pasu kravice, miris svježine… Noćimo na autoputu i ujutro nastavljamo vožnju do Bad Gleichenberga i Styrassicparka.
Čovjekica je opet u deliriju. I većem no u muzeju. Virozi više ni traga. Park je smješten u šumi, dinosauri su vrlo uvjerljivo napravljeni, njen omiljeni brahiosaur je ogroman. Postoji i zabavni park s penjalicama, vrtuljkom i sl. te nečim što zovu 8D kinom u kojem smo bili. Vrlo je uvjerljivo i pomoglo mi je da zaključim da se na pravi roller coaster ne bih nikada ukrcala
Nakon ručka krećemo za Zagreb na, kako je čovjekica to definirala, bakinu juhicu. Usput u kupujemo hrpu buća kod neke bakice, za juhu, za bućnicu, za ukras
Put završava mojoj virozom, no to su detalji koje ćemo preskočiti
Rezime je gotovo 2500 kilometara po brdovitom terenu, pregršt divnih dojmova, 4 nova dinosaura i čarobno vrijeme provedeno s najdražim osobama. „Baš nam je bilo lijepo putovanje“, zaključila je čovjekica kada smo se u petak ujutro probudili u Zadru, „hoćemo opet ići?“
